Lepe reči i lepi zalogaji
grickalice za dokolicu | domacica | Maj 20, 2008,09:55
NEŠTO NOVO, NEŠTO STARO
Nešto pozajmljeno, nešto plavo.
A nije venčanje.
Jedina sveska sa pismenim zadacima iz gimnazije koju sam sačuvala potiče iz prvog razreda.
Iz doba kada pomešana osećanja stvaraju kovitlace koji nose od neba do zemlje, kada se za naklonost bore Selena i moćni Amon Ra...
Kada je srce, širom otvoreno, ispunjeno ljubavlju, tugom, smehom, suzama...
Kada se skoro svaki dan pojavi po neki nerešivi problem, kad iskre liče na plamen, osmesi na bolne grimase, a sjaj iz nekog oka na vulkan u noći.
Kada se pitamo, zašto odrasti, napustiti krilo koje nas greje, da li potrčati ili razmisliti...
Pesma je stara koliko i sačuvana sveska.
Pps prezentacija je novo što sam naučila.
Slike su pozajmljene.
A tuga je plava.
- Jedan oktobar moje tuge –
Tužni oktobarski dan. Jesenja kiša neumorno udara o već posivela okna mog života. Nerazumljivi šapat kišnih kapi stiže do mene u obliku odjeka leta.
Samo odjeci. Suviše slabi i nerazgovetni. Ne mogu da vrate toplinu u moje naručje.
Sve što vidim je tiha, usamljena ulica sa lelujavim, mokrim granama, uvijena u prvi suton i dosadu kiše.
Velika siva mrzovolja naterala me da otvorim požutela pisma.
Tvoja.
Uvek su tako ista.
Nerazumljiv rukopis (ja sam umela da ga čitam), isti početak, isti kraj...
I sve bledji odsjaj tvoje sreće, novo blistavo oduševljenje i sivi zaborav koji pada na mene.
Permalink | Komentari (30) | Trekbekovi (0)