Kad je tužno vreme, Da l’ pomisliš nekad Gde sam ja?
Danima mi već ova pesma poželi dobro jutro, dobar dan i laku noć. Prihvatam sa smeškom. Podeća me da je na pragu onaj dan. Za koji sam dugo mislila da je najlepši na svetu. I da će takav ostati... Dan kada sam napisala *** Malecko moje, Opet se vraćam U tvoje okrilje Pod tvoje procvetale lipe U naručje sreće. Mnogo je lepo U tvojim nadanjima Sa pesmom zrikavaca I svicima u očima. *** Bio si prvi. Onaj kome se srce poklanja bez ostatka. Kome se osmeh daruje u zoru, suton, po mećavi, julskoj vrućini, u kišnoj martovskoj noći... Kome se hrli raširenih ruku, s kojim se na oblaku šeta, u snove plovi... Naučio si me... Da je ljubav vanvremenska, neograničena... Davanje i primanje. Baš kao i čovek sastavljena od duhovnog i fizičkog. Da niko nije savršen dok se u njega ne zaljubiš. Dok mu ne staviš krunu od maslačka i ruke oko vrata. Dok mu svaki treptaj oka nema oblik poljupca... Naučio si me da budem JA. Čak i kad boli.
P.S. umesto rodjendanske čestitke mojoj prvoj ljubavi