Lepe reči i lepi zalogaji
grickalice za dokolicu | domacica | Avgust 28, 2009,12:12
Vrelina ovog leta koje korača poslednjim mesecom svog trajanja, kao i svaka žestica, nekome udara u glavu, nekome u noge, a nekome i u tastaturu.
Pored uobičajene doze pepela koji se redovno istresa, moja tastatura popi i par kapljica dobre stare turske kafe, pa pojedina slova, umesto da se razbude, zaspaše.
Ne primetih odmah, pa pretraživač ispunih rečju kojom nisam nameravala. Ali, po onoj staroj – ko zna zašto je to dobro – dobih na ekranu izuzetno lep tekst. I to sa blog-servisa koji inače ne pratim.
Usudih se da autora zamolim za gostovanje, pa kako je poziv bio lepo upakovan, ne čekah dugo na potvrdan odgovor.
Pred Vama je, dragi moji čitaoci, post koji mi se izuzetno dopao, pa se nadam da će naići i na Vaše simpatije.
15 December 2008, 11:14:09
Postoji corsokak, i postoji put. U zivotu to crtamo sami. Svaki nas pokret, odluka, reagovanje okoline, nase zelje i nade slikaju ono nase sada. Ali je najgore biti sam, u mislima i u stvarnosti. Ako imas da podelis misli sa nekim, to je trenutak olaksanja. Korak ka resenju. Jer kad cujes sebe, kad tvoje reci i misli odzvanjaju u tvojoj stvarnosti, u slusaocu, onda je odgovor tu negde iza coska.
Zivot je tako prosto i tu, mi komplikujemo, cineci zivot i bivstvovanje teskim. Ako imamo jednu zelju i ona nam se ostvari, odmah trazimo drugu. To je prokletstvo a u isto vreme tocak napredka, mi idemo dalje. Kuda? Ko zna. U vasioni smo nevidljivi, u okviru postojanja sveta, nepostojimo i ono bozansko postoji samo u nama. >br>
Zivot je kao talas, ide gore dole. Malo ovde, malo onde. Ali je pitanje, kuda ide taj talas i da li on trazi mirnu obalu? Ako ona postoji, onda ta mirna obala cini da talas nestaje, nepostoji. Iz haosa je stvoren ovaj svet. Tenzija cini da zelimo i da se borimo. Borba, ona unutrasnja, sa samim sobom. I najteze je upoznati sebe. Ustvari to je nemoguce. Istina o tebi, je trenutak sadasnjice i ona se menja svakog trenutka. Ona nikad nije ista. Ipak postoji nasa boju u postojanju sveta. Svi mi imamo nasu auru, nasu boju. To smo mi. To sam ja.
Treba nemati, da bi osetio srecu imanja. Treba mastati i sanjati, palate od peska i cardake ni na nebu ni na zemlji. Ali ja se ponekad pitam, zasto neke reci imaju vece znacenje, od nekih drugih . Te poruke se ne sapucu, oni se vicu uz protest i ne plase se neuspeha. Treba se baciti u bujici i ici ka cilj, Bogom danim ili sudbinom nacrtan.
Siromastvo je jedna stvar. KAd nemas novca za hranu, osnovne potrebe, to je tragedija. Ali jos veca tragedija je TABULA RASA, kad si prazan duhom. KAd je tvoja dusa pustinja, gde ne raste ama bas nista. I zato dodir voljene osobe, osvetljava mrak trenutka i cini da noc radja jedan novi suncan dan.
od BozKoj
http://www.nadlanu.com/Blogs/BlogViewEntry,blogcategoryID,13,blogID,526,blogentryID,16795.html
P.S. ako lepo zamolimo autora možda se pridruži našem blog-servisu?
Permalink | Komentari (15) | Trekbekovi (0)