PISMO
grickalice za dokolicu | domacica | Decembar 14, 2007,11:19
Dragi tata,
Dugo sam se nadala da ovo pismo neću napisati. Suviše dugo...
Sećaš li se dana, onog majskog, na Kalemegdanu, u ZOO-vrtu, kada si mi pokazivao porodicu majmuna koja je veselo skakala po prečagama i mučila se ljušteći kiki-riki, sećaš li se šta si mi rekao:
- vidiš, ovo je jedna srećna porodica, baš kao mama, ti i ja!
Sećaš li se dana kada si me prvi put odveo kod zubara, i brisao suze koje su nekontrolisano tekle, govoreći:
- ne plači dušo, tata je tu sa tobom!
Sećaš li se dana kada si mi kupio veliku crvenu „topu“ i rekao:
- sa ovom loptom ćeš biti tatin najbolji golman!
Mnogo je vremena prošlo. Verovatno se ne sećaš...
A, znaš li, dragi tata, šta se sve od tada dogodilo?
Išla je ćera u školu, učila vredno, uvek bila medju najboljima, uvek tužna što za kraj školske godine samo nju na dodelu knjižica prati mama-sama.
Nisi bio daleko. Samo par ulica dalje, sa novom porodicom... Zaboravljajući staru.
Išla je ćera u još neke škole, na neke fakultete, zaljubljivala se, volela, patila...
Kada je rekla da se udaje, pitao si:
- šta da ti kupim kao venčani dar?
Nije imala posebnih želja, sem jedne:
-da na svadbi pored nje budu njeni mama i tata.
Nisu bili. Tata je ćerkino venčanje proslavio sa svojom drugom porodicom. Bez mlade i mladoženje.
Stigao je poklon – televizor. Srećom, nije dugo bio ispravan.
Rodila ti se unuka. Napio si se, kao što je to red u ovom kutku zemaljske kugle.
Rodio ti se unuk. Bio si srećan, bar su mi tako kazali...Ali nisi bio tu.
Pošli su u školu. Završili je. Pošli su u srednju, pa na fakultet. Pa završili...
Nisi bio tu...
A nisi ni sada tako daleko. Preko jednog mosta. Gradskog, na kome je uvek gužva.
Upitaš li se nekad, dragi tata, da li si nekada prošao pored svojih unuka, a nisi znao da su to oni?
Zaboli li te nekad, dragi tata, što ne znaš ni kako ti ćerka izgleda?
Da li je već osedela, ili se farba, da li je dama ili ...
Sada je vreme velikog posta, vreme opraštanja.
Prosto ti bilo, dragi tata.
Još uvek nisi daleko. Samo je prošlo suviše vremena da se sve kaže u jednom pismu, i suviše malo da se zaboravi...
Tvoja ćera
Permalink |
Komentari (15) | Trekbekovi (0)