Miriše septembar na stepeništu moje zgrade.
Iz kripte nezaborava izleću ptice posivelih krila.
Jedan septembar prolećem obojen.
Ljubavlju ušuškan u krilo staramajke.
Jedan septembar kada se nebo smešilo dok plače.
Sa oblacima koji su ličili na cvetove.
I pupoljke još nerascvetane i mirisne.
Zvuci nade koji u vazduhu prave kolut napred.
Pa kolut nazad.
Neverovanje pomešano sa strahom.
Jedno tiho, poluuspavano nedeljno jutro.
Sedimo moja baka i ja.
A izmedju nas suze.
Uzdasi, jecaji, prazne reči – Tako je moralo da bude.
Ne boli manje.
Na današnji dan, pre dvadest četiri godine, ona koja mi je podarila život, poslednji put mi se osmehnula.
Za reči i poslednji stisak ruke više nije imala snage.
Na krilima večnog sna, na daleki put medju zvezde, otišla je moja mama.